Na pamet mi padaju neka pitanja, koja me, ajmo reći “proganjaju”. Što znači nešto “imati”?

Što znači nešto “posjedovati”?

Ili, sljedeće pitanje, što znači kada nešto postaje “moje”?

Postoji li uopće ta riječ? Mislim, evo primjera. Stojim na ulici i gledam neki trgovački objekt, zgradu. I kažem ” To je moja zgrada”. Ili sam jako imučan, ili sam u zabludi. Drugim riječima, lažem sam sebi. Ali ako postoji dokaz na papiru da je to moja zgrada, tada uistinu mogu dokazati ljudima da jeste moja, da je posjedujem. Sa druge strane, ako to nije tako, e onda će me vjerojatno poslati psihijatru. Ili patim od zabluda, ili sam običan kompulzivni lažljivac.

Mnogi ljudi ne shvaćaju

ili ne žele shvatiti, da ništa nikada, ali nikada nema nikakve veze što imate, posjedujete, sa vama. Sa vama što, tko jeste.
Nažalost, vjerojatno shvate tek dok se nađu na samrtnoj postelji, tek dok se oslobode vanjskih stvari i te famozne riječi “moje”.
Ima ljudi koji su se odrekli svega što posjeduju, ali opet nisu ništa bolji od mene. Zašto? Zato jer im je nos, takorečeno – u nebesima.
Ne volim ovu tvrdnju- Ima, jesam. Što više imam, to više jesam. Sto to znaci? Da ako bih ja živio u nekoj vili, imati ću sve, da ću imati veći osjećaj vlastite osobnosti? Opet, pun sebe. Ne, bit ću sretan kratko vrijeme, i uvijek ću tražiti više i više. Radije neka jednostavna kućica i mir u sebi.

Mi nažalost živimo

u takvim vremenima, gdje drugi ljudi samo gledaju koliko tko ima, što ima, te nas na toj pretpostavki izjednačavaju nas ljude, našu vlastitu vrijednost sa time što imamo, koliko imamo. E pa jel čovjek manje vrijedan ako ima manje? Jel je jedan seljak koji krpa kraj s krajem, manje vrijedan od čovjeka koji živi u nekoj luksuznoj vili?!
Na kraju, dok pogledate, mi ništa nemamo.

Čemu govorit “moje”, “moja šalica”. Pa jel piše na njoj moje ime? A i da piše, jel moja? Čemu se vezivati za stvari? A tužno je, što se masa ljudi veže za njih. Pronalaze sebe u njima. A to nije dobro. Svijet bi puno bolje funkcionirao da bi barem malo bili svjesni vezanosti, da to nismo mi.
Ponekad nismo, bolje rečeno, uopće nismo svjesni vezanosti, sve dok ne dođe taj trenutak da tu stvar izgubimo, ili se nađemo u opasnosti da ju izgubimo. Ako se u tom trenutku uzrujamo, znači da smo vezani. A što onda? Jel onda postoji ta riječ “moje”? Gdje je nestala? Jel smo onda manje vrijedni ako ne posjedujemo više tu stvar? Jel će taj gubitak smanjiti ono što mi jesmo? Ne, veliko ne! Sve je to u glavi, mislimo da se u toj stvari nalazi naša osobnost, ili možda dio nje.

Moj zaključak je,

da se mi ne vežemo za određene stvari, nego za taj glas u našim glavama, koji nam govori “moje”.
Sad da vam ja kažem nešto. Nije pogrešno ponositi se sa svojim stvarima, ili biti zavidan drugima što imaju više od nas. Ni najmanje. Znate zašto? Jer taj osjećaj ponosa, ta neprekidna potreba za isticanjem pred drugima, dizanje sebe iznad svih, to niste VI, nego vaš ego. Kad postanete toga svijesni, i početi ga promatrati? Samo se osmjehnite. Jer to nije vaša osobnost, to je ego. A vi niste ego.

Evo jedan primjer te opsjednutosti, te riječi “moje”.

Nekidan majka dobila šalicu, i sestra odmah kaže, to će biti moja. Ja šutim. Da napomenem, ima ih najmanje dvadesetak. E o tome sam pričao, što više imaš, više želiš. I ja par puta koristio tu šalicu. Kad ona, jednog trenutka planula, “To je moja šalica”!! Ne mogu upisati koja uzrujanost je proizlazila iz nje, koji bijes, gnjev. A ja ju smireno gledam i šutim, te osjećam kako će eksplodirati. Dobro, jel to tvoja šalica? Jel piše tvoje ime na njoj? Jel si je ti izradila? Jel si ti inovatorica? Poduzetnica? Što tebi predstavlja riječ “moje”? Ajde mi sad objasni. Osjećao sam kako se lagano smiruje, kako joj moje rijeći upijaju svaki dio njezinog tijela. Nije niti progovorila, a nije niti morala. Postala je svijesna, probudila se iz sna. Postala je svijesna da to nije ona, to nije njezino razmišljanje. Nije vezana za nju, a niti nema nje u njoj. To je taj ego, to je ta pohlepa. Dal ju ona koristi? Ne. Sad više ne kaže “moja je” jer je svijesna u kakvoj zabludi živi.