Pismo nesretnoj ljubavi!

Hvala ti što si mi pokazao da sam do sad živjela u zabludi… Hvala ti što si mi dozvolio da osjetim i spoznam što je to prava ljubav… Hvala ti što si tu i kad nisi, što me pomisao na tebe diže..diže iz mrtvih…Hvala ti što si tako naglo ušao u moj život kad mi je bilo najpotrebnije…najteže… Hvala ti što me voliš i što mi dopuštaš da ja volim tebe… Hvala ti što si takav kakav jesi i nikada, ljubavi, nemoj to mijenjati… Znaš li koliko puta sam se zapitala da li je ovo sve samo predivan san? San iz kojeg se ne želim probuditi… nikada… Želim vječno sanjati i biti pored tebe… Želim ti pokazati koliko mi značiš, želim da osjetiš svaki atom moje ljubavi, želim da znaš koliko si mi poseban, koliko te volim, želim, trebam… Želim te jako, volim te neopisivo… toliko da boli kao najoštrija strijela zabodena duboko u srce… Znam da nisi moj i da vjerojatno nikad nećeš biti, ali ipak… Pomisao na tebe izmami mi osmijeh na lice… Volim te i voljet ću te bez obzira koliko boli… Moj si makar u mojim snovima i tad te imam samo za sebe… Volim te, volim te, volim te… Razmišljam…. O tvom životu…o svom životu…o onome što ti imaš…što ja imam… o tebi i meni… o nama… Razmišljam što ako… što ako ne… Srce vrišti “prepusti se i pusti ga u svoj život, imaš pravo na sreću…imaš pravo da te netko voli…imaš pravo voljeti…” Razum govori nešto sasvim suprotno… Totalni mi je kaos u glavi. Da li utišati razum…? Slijediti srce..? Ne znam… Sve ovo je za mene nešto novo…nepoznato… Nepoznati su mi ovi osjećaji, ovo očekivanje da li ćeš se i kad javiti… nepoznata mi je činjenica da volim nekoga koga ne bih smjela…nekoga tko nije moj…nekoga koga zapravo i ne poznam, a poznam ga… U tom svom razmišljanju naleti mi misao da ti moram reći da je ovo nemoguće…neostvarivo…da moramo biti razumni…misliti na druge… …onda se sjetim tvoje priče o kućici u šumi…o kaminu, kadi na sred sobe… o klupi na kojoj me grliš…daleko od svih… na trenutak osjetim tvoj dodir na sebi…nabacim osmijeh… i šapnem razumu da se utiša… Ljube, ja više nisam pametna… Ne znam što da mislim… Znam što želim i znam da je to nemoguće… zato se bojim jer će netko biti povrijeđen sigurno… Ili mi… ili oni…ili možda samo ja… ili samo ti… Ne znam… Mislim da shvaćaš i razumiješ što ti točno želim reći…. Znam da sam ti naporna s ovim mojim “ispadima”…znam da ovo moje ludilo nije normalno… sve znam… ali ne mogu si pomoći…. Sad bi vikala… vrištala iz sveg glasa…dala svima do znanja koliko te volim i šta mi značiš….Teško mi je…užasno mi je teško što ne mogu biti tamo gdje želim…pored tebe… Pitaš želim li da me pustiš..? Želim da me pustiš onog trenutka kad me više ne budeš želio, kad ne budeš osjećao ono što mi govoriš da osjećaš.. Zelim da me pustis kad vise ne budes sretan sto me imas, onda kada ce te moj odlazak uciniti sretnim… Pusti me tada jer sve sto zelim je tvoja sreca..